Iza sedam gora i iza sedam mora,tamo gde sunce stalno sja,živela je ta neka ona...Iza tih istih sedam gora i sedam mora,samo u suprotnom pravcu,tamo gde sunce vrlo retko sja,da baš tamo gde su ljudi hodali namršteni,gde su svi izbegavali jedni druge živeo je taj neko on...
Da ,da prošle su godine i godine odkad je na svom licu video bar nagoveštaj osmeha,zaboravio je kako je to radovati se nečemu,zaboravio je kako je to biti srećan,da ako je to i ikada znao....
Ljudi,Bog,naravno on sam odavno je od svega digao ruke,jer čemu se ionako mogao nadati....
Jedinu svetlost u tim beskrajnim sivim danima predstavljale su ptičice,koje su donosile poruke od ljudi,koji žive tamo,tamo daleko...Ne,njemu nije imao ko pisati,odavno već,ipak veselilo ga je to da postoje negde tamo neki ljudi,koji nisu,kao on,koji su....srećni...
I kao i u svim dobrim bajkama sudbina je morala da umeša svoje prstiće...Na prozor mu jednog jutra slete ptičica,sa pismom-"Ne,to je sigurno neka greška",mislio je u sebi...
Pisala je tom nekom,kako ga puno voli,kako joj se srušio celi svet kada je otišao,kako je....suze su mu tekle dok je čitao ove reči,O,bože kako jedno ovakvo divno stvorenje može da bude nesrećno!
Ne,mora joj pomoći,da ga nađe,da bude srećna,mora,ovaj svet će izgubiti svrhu...
Jedino što nije znao,da ni njegovo srce nije tako ledeno,kao što je mislio,da će ta prepiska sa njom uticati na način na koji se nije nadao,da će nekoga,uhhh zavoleti posle toliko vremena....