Od kako se rodimo uče nas,vaspitavaju nas kako da se korektno ponašamo u društvu u kome živimo,kako da se uklopimo,na koji način da funkcionišemo.
I tako malo po malo,naviku po naviku usvajamo nit po nit,kao mašina,po tačno utvrđenom obrascu,jer tako treba,tako su radile mnoge generacije pre nas,jer jedino tako možeš bez problema da prođeš,da odživiš ovaj život od početka do kraja.
A zašto nas niko na tom putu ne upita da li nam se taj obrazac sviđa,da li želimo da ga sledimo,da li smo srećni na tom putu,koji su nam zacrtali.
Kažu ne pitaj ništa neko odozgo vidi sve,ako se budeš ponašao po tim opšte nametnutim pravilima sledi nagrada i onda ćeš biti srećan,onda će te to čemu žudiš samopronaći.
Ali gledajući tako sa strane druge individue vidim i sam gomile promašenih slučajeva,koji nisu dočekali obećanu nagradu,koju su tek na kraju videli da su se zajebali i to do koske.
Želim da verujem da bi ovaj svet otišao u kurac,pardon potpao pod teoriju haosa,da nije tih božjih,odnosno društvenih zakona,jer ma koliko da si očepen i da hoćeš nešto na svoju ruku nećeš moći,jer već će to isto društvo naći mehanizme da iseče te abnormalne pojave u korenu.