Hrabri stav iz ranih tinajdžerskih godina kada se mislio da se sve može,da se za bilo koje loše poteze u životu ne plaća nikakva cena, e slatke i naivne tinajdžerske godine...
U godinama koje slede iako tu i tamo ponaučiš neku stavar i dalje se busaš u grudi kako će tebe neka karma zaobići i kako za neke stvari nikada nećeš platiti scenu...
I iako te tako s vremena na vreme život demantuje ti misliš to je samo izuzetak koji potvrđuje pravilo da ne moraš palitit cenu za neke stvari,pardon greške koje činiš...
I tvrdoglavo guraš napred, ne želeći da izvlačiš ikakve zaključke, pouke, misliš da će ako dovoljno budeš uporan zid pasti,a ne popustiti tvoja glava...
I neke stvari te ubede,odnosno ti sam sebe ubediš da si iznad svega, da tebe ne kače zakoni karme, da si ti neki izuzetak na ovom svetu...
I tvrdoglavo guraš napred, uvek na isti način, uvek sa istim završetkom i uvek se pitaš zašto je opet sve isto ispalo...
Ako uvek radiš stavri na isti način,sasvim je logično da će iste imati isti rezultat-pravilo koje svima jasno, osim tebi, jer si ti iznad svih pravila....
A onda kako godine odmiču i tvrdoglava glava polako popušta, ne nije više onako jaka kao iz mlađih dana, pa osećaš da te udarce u zid nećeš moći tako lako amortizovati, nego će ti udarci ostavljati na glavi sve jače ožiljke,koje neće moći isceliti za preko noći...
I onda počneš da se plašiš i onda počneš da razmišljaš unapred, da još uvek činiš neke greške, ali si sad svestan da moraš platiti cenu, da ti nisi neki izuzetak na ovom svetu...
Nešto lakše preboliš, nešto ti ostavi dublji trag, ali sve više izvlačiš pouke i sve više si svestan da si za sve ponajviše kriv ti,a ne neko drugi...
I dobar je taj bol, koji te opominje da već sutra ne načiniš istu grešku od juče, ali i da ako je učiniš to prihvataš kao deo odrastanja,učenja o sebi,učenja u životu...
I onda vidiš da na tom zidu u koji si godinama udarao glavom postoji prozor, postoje vrata, postoji drugi način i kažeš sebi:
-Dobrodošao u odraslo doba...