Onaj osećaj kada nekoga, pardon nečiji lik ne možete da izbacite iz glave,danima, mesecima, godinama, a da taj neko za to uopšte nije kriv, nije davao nikakvog povoda, za sve si je kriv taj što je to umislio...
I misliš proćiće kad ti se neko drugi svidi, kada se zaljubiš u nekoga drugoga...kada jebem li ga odeš u neku drugu dimenziju gde ne postoje osećanja i ikakve emocije...
I možda u tom trenutku i prestane i nestane, možda, ali se posle kao bumerang vrati i još jače i još teže te gurne na dno...
A ti ne znaš šta bi sa time, to posmatraš kao prokletstvo,a ne kao blagoslov.
Možda i ona čeka taj prvi korak sa tvoje strane, danima, godinama...možda se i ona nada nečemu, možda ipak za nju nisi nevidljivi vazduh, možda si nečime posle svih ovih godina uspeo nečim da je dirneš, da je zaintrigiraš, da ona u tebi vidi nešto što ti ne možeš nikada.
I možda je tako i izgubiš u tom prenemaganju i tom čekanju,možda je taj tvoj strah i definitivno odbije i shvati da ti nisi prava osoba za nju...
A šta ako se potpuno otvoriš i kažeš joj apsolutno sve,baš sve,a to joj ništa ne znači i onako te ladno oduva bez imalo krivice i griže savesti...
Da li ćeš se ikada oporaviti od tog udarca,da li ćeš posle toga više ikada imati hrabrosti da se nekome skroz otvoriš ili će ti to biti ona ulaznica za samoću do kraja života...
I kako si onda mogao da se zaljubiš u nju,kada je gotovo uopšte i ne poznaješ,kada joj uživo nikada oči nisi video,da li je to ona prava ili si ti u glavi zamislio neki ideal nje,koja ona u realnosti nikada neće moći to da ostvari...
Ostaviti taj ideal u glavi ili se suočiti sa njenom realnom verzijom,kada unapred znaš da su procenti da se iz toga izrodi neka lepa ljubavna priča veoma mali, a da nešto krene po loše veoma veliki...
Da li će te ta opsesija njome,idalom kako savršena ona treba da izgleda konačno slomiti za sva ostala ljudska bića ili ćeš sada naučiti neku životnu lekciju,a koju do sada nikada nisi...
I u ovom trenutku želim da se umeša neki prst sudbine, Bog ili šta već i da mi kaže šta činiti,jer znam da sam to neću prelomiti još milion godina...
Lako je kad nisi kukavica,ne želim da probam nešto što će dotatno da me slomi,ne nisu to životne lekcije koje treba naučiti to su samo nepotrebne stvari koje ti dodatno zagorčaju život...
A i zašto sve mora da potekne od mene,ako je dosad nisam dotakao ničim iluziorno je očekivati da više imam neki adut u rukavu...da sam joj nešto značio dala bi mi neki znak,nešto da znam da sve ovo unapred nije osuđeno na propast,moju propast...
A znam šta najviše želim svim srcem,ali kako?