Ne znam,odnosno ne sećam se da sam od najranijih dana toliko bio zaražen ovom delatnošću pod nazivom-politika,o,da u genima ga imam jako,jako,jer gledajući generacije ispod skoro svakom pretku je manje-više to bio neki hobi...
U zavisnosti od toga ko je u datom trenutku bio vlast ili pak bio popularan,moji su bili i karađorđevići i obrenovići,za partizane,za četnike,naravno bilo je tu i komunista,miloševićevih socijalista,a meni je ostalo da budem samo demokrata...
Da definitivno devedesete su me iskvarile,ali tada je nekako bilo pitanje preživljavanja biti na anti-režimskoj strani,takoreći IN,taj talas koji nas je nosio i pomogao nam da preživimo...
U tom otporaškom duhu sam dočekao i čuveni prevrat 2000-te i nekako po inerciji svih godina posle ostao drug član demokrata,iako se skoro nimalo nisam slagao sa njihovim načinom vidjenja i vodjenja realnosti....
Ali koji sam drugi izbor i imao,zar kod onih blentavih radikala ili večito neobaveštenog Koštunice,socijalisti,Dinkićevi neka hvala,bar ne u ovom životu...
I tako me kao demokratu dočekao nenajavljeni prevrat 2012-te,priznajem nisam se snašao u tom trenutku,mislio sam da je to samo privremeno ludilo našeg naroda,ali izgleda da će ta bolest da traje malo duže...
Ne nije imalo smisla da odmah izadjem van i odem u tabor radikala,pardon naprednjaka,toliko časti i dostojanstva mi ipak bilo ostalo...
Ne nisam gajio neke lažne nade da su ti novi radikali spas za ovu zemlju,to sve banda iz prošlosti i o,da znamo se jako,jako dobro...