Ne znam,odnosno ne sećam se da sam od najranijih dana toliko bio zaražen ovom delatnošću pod nazivom-politika,o,da u genima ga imam jako,jako,jer gledajući generacije ispod skoro svakom pretku je manje-više to bio neki hobi...
U zavisnosti od toga ko je u datom trenutku bio vlast ili pak bio popularan,moji su bili i karađorđevići i obrenovići,za partizane,za četnike,naravno bilo je tu i komunista,miloševićevih socijalista,a meni je ostalo da budem samo demokrata...
Da definitivno devedesete su me iskvarile,ali tada je nekako bilo pitanje preživljavanja biti na anti-režimskoj strani,takoreći IN,taj talas koji nas je nosio i pomogao nam da preživimo...
U tom otporaškom duhu sam dočekao i čuveni prevrat 2000-te i nekako po inerciji svih godina posle ostao drug član demokrata,iako se skoro nimalo nisam slagao sa njihovim načinom vidjenja i vodjenja realnosti....
Ali koji sam drugi izbor i imao,zar kod onih blentavih radikala ili večito neobaveštenog Koštunice,socijalisti,Dinkićevi neka hvala,bar ne u ovom životu...
I tako me kao demokratu dočekao nenajavljeni prevrat 2012-te,priznajem nisam se snašao u tom trenutku,mislio sam da je to samo privremeno ludilo našeg naroda,ali izgleda da će ta bolest da traje malo duže...
Ne nije imalo smisla da odmah izadjem van i odem u tabor radikala,pardon naprednjaka,toliko časti i dostojanstva mi ipak bilo ostalo...
Ne nisam gajio neke lažne nade da su ti novi radikali spas za ovu zemlju,to sve banda iz prošlosti i o,da znamo se jako,jako dobro...
Naravno da su me mrski naprednjaci,kao demokratu brže-bolje izbacili sa posla gde do tad radio,ali i to shvatio,kao deo tranzicije društva,koje nije pogodilo samo mene...
Ne nisam otišao od demokrata zato što sam video da su pukli,baš i iz tog razloga sam sačekao godinu dana sa tom odlukom,već zbog svih onih preletača,koji do juče bili sa mnom u istoj stranci,a preko noći,time što uzeli drugačiju partijsku knjižicu,stekli neko pravo da svima nama sole pamet,o vala meni nećete ili ako baš morate recite mi to u lice,kao jedinki sa imenom prezimenom,a ne preko opšte poštapalice-žuti...
Naravno svako zna kada ti politika jednom uđe u krv to se teško čupa,zbog kao što jedan majmun od novinara reče ličnih frustracija,što zbog opšte cenzure i nepravde u društvu morao sam svoju političku sklonost da negde kanališem,a idelno mesto za to je bio internet,konkretno tviter...
O,kako u početku nisam razumeo tu društvenu mrežu,ali kako sam se kasnije navukao na nju,oduševio me princip otvorenosti,da možeš i sa poznatim ličnostima biti na ti,da neke informacije dobiješ iz prve ruke...
U početku sam iza svojih tvitova stajao svojim punim imenom i prezimenom,a kasnije se zamaskirao,ne zbog straha da će mi ti neki protivu kojih pišem uraditi nešto nažao,jer ionako nisu imali šta,nego nekako se ufurao u taj fazon i posle mi bilo glupo da menjam...
Neki kažu da postao uticajan,mada stvarno ne razumem taj termin,ali verovatno se dosta osobama svidelo način na koji iskazujem svoj politički stav prema ljudima i događajima...
Naravno,svaka stvar u životu ima i svojih negativnih propratnih efekata,da nabrajam redom nedostatak slobodnog vremena,uništavanje kompletnog realnog života,stres,depresija i tako to...
I kao i sa svake droge možeš da se povremeno skineš,ali te kad-tad vrati pod svoje okrilje...
Još samo ovo,i ovo,i ovo i pogledaš prošao ti ceo dan...
Kasnije kad dobio stalan posao mislio sam da mi ta virtuelna štaka više neće trebati,ali sam tada to sebi objašnjavao kako mi je preko potreban taj izduvni ventil...
I,i evo me u sadašnjem trenutku,popodne,vikendom po celi celcati dan komentarišem političke događaje,manje-više sve sam prilagodio oko toga,jebote kolika je to bolest...
I čemu sve to,realno gledano meni politika uopšte i nije potrebna u životu,sve što sam uspeo i neuspeo nije vezano za nju i apsolutno može potpuno da se izgubi iz mog vidokruga...
Pa,tako kažem 1002-gi put nosi se u tri lepe politiko,a do kad,pa videćemo,dok ja ne potrebam njoj ili ona meni nebitno...
Нема коментара:
Постави коментар
Hvala na ostavljenom komentaru