Kako bi bilo lepo pobeći odavde-reči, koje je sam sebi vrlo često ponavljao, reči koje su ostajale samo reči i nikad nisu makle dalje u realizaciji...
Živeo je ceo svoj vek u jednom malom mestu,sanjao je ceo svoj život kako će se jednom spakovati i otići negde daleko,daleko odavde...daleko od tog sumornog mesta od tih sumornih ljudi,daleko od klime večite jeseni,daleko od bede,sumorne svakodnevice,daleko od svega...
Često u nekim trenucima kada mu je voda dolazila do glave je bio jako čvrsto rešen da već koliko sutra spakuje sve i ode i da se nikada ne osvrne na to iza sebe...
Ali nažalost taj bes,ta ljutnja koja mu je budi rečeno i bila glavni inspirator i glavna pokretačka snaga se je uvek brzo bila splasnula i uvek bi potom zapadao u apatiju i patetiku s kojom je živeo ceo svoj život...
Jebeni život,koji nije bio baš ni za šta...truli kompromisi i preživljavanje od danas do sutra,da se nekome ne zameriš,da nekome ne staneš na žulj,da stalno budeš da neka sredina,koja ne talasa i ne staje nikome na put...
A jeli ikada i imao svoj život,jeli nekada živeo baš onako kako je on to želeo,jeli imao nekih strasti,ono što te baš baš pokreće i daje onu šmek životu zbog koga se i vredi živeti...
Da imao ih je,ali to nikada nije bilo potpuno,to ga nikada nije zadovoljavalo skroz,uvek mu je nešto falilo i uvek je zbog toga bio bar malčice,ako ne i skroz nesrećan...
Pravi je ponekad te male korake u bekstvu iz tog njegovog malog mesta,ali se je na prvi znak teškoće predavao i vraćao u sigurne skute u sigurnu zonu komfora...
Nisu ga naučili da je ispunjenje,da je sreća tamo iza granice zone komfora,da su tamo sve te dobre i korisne stvari kada prekoračiš taj prag,bez padobrana i bez rezervnog plana za vraćanje...
Nije znao da je taj bol koji mu se javljao kada je bio na granici zone komfora taj koristan bol,onaj izlečujući i da se od njega ne treba lečiti i izbegavati ga, čak naprotiv...
Niko mu nije rekao da treba samo da pusti uže za spasavanje i pusti se da ga voda odnese negde tamo daleko dalje...
Niko mu nije rekao da će samo tako videti od kakvog je materijala sazdan i koje su njegove granice izdržljivosti...
Niko mu nije rekao da je time što se godinama uljuljkivao u neku takoreći sigurnost njegovog malog mesta,njegovih poznatih lica, je ustvari parazitirao,životario,da je na neki način umro,a da i sam nije bio svestan toga...
Zato ljudi kažite mu-beži beži dečače mili daleko,daleko odavde,ovo nije mesto za tvoj život,ti si ga odavno prerastao...
Beži,juri svoje snove,juri sebe svoju sreću i ne osvrći se za sobom,jer ovde više nema ničeg za tebe,jer nikada ga i nije bilo...
Beži,beži dečače mili daleko,daleko odavde....
Živeo je ceo svoj vek u jednom malom mestu,sanjao je ceo svoj život kako će se jednom spakovati i otići negde daleko,daleko odavde...daleko od tog sumornog mesta od tih sumornih ljudi,daleko od klime večite jeseni,daleko od bede,sumorne svakodnevice,daleko od svega...
Često u nekim trenucima kada mu je voda dolazila do glave je bio jako čvrsto rešen da već koliko sutra spakuje sve i ode i da se nikada ne osvrne na to iza sebe...
Ali nažalost taj bes,ta ljutnja koja mu je budi rečeno i bila glavni inspirator i glavna pokretačka snaga se je uvek brzo bila splasnula i uvek bi potom zapadao u apatiju i patetiku s kojom je živeo ceo svoj život...
Jebeni život,koji nije bio baš ni za šta...truli kompromisi i preživljavanje od danas do sutra,da se nekome ne zameriš,da nekome ne staneš na žulj,da stalno budeš da neka sredina,koja ne talasa i ne staje nikome na put...
A jeli ikada i imao svoj život,jeli nekada živeo baš onako kako je on to želeo,jeli imao nekih strasti,ono što te baš baš pokreće i daje onu šmek životu zbog koga se i vredi živeti...
Da imao ih je,ali to nikada nije bilo potpuno,to ga nikada nije zadovoljavalo skroz,uvek mu je nešto falilo i uvek je zbog toga bio bar malčice,ako ne i skroz nesrećan...
Pravi je ponekad te male korake u bekstvu iz tog njegovog malog mesta,ali se je na prvi znak teškoće predavao i vraćao u sigurne skute u sigurnu zonu komfora...
Nisu ga naučili da je ispunjenje,da je sreća tamo iza granice zone komfora,da su tamo sve te dobre i korisne stvari kada prekoračiš taj prag,bez padobrana i bez rezervnog plana za vraćanje...
Nije znao da je taj bol koji mu se javljao kada je bio na granici zone komfora taj koristan bol,onaj izlečujući i da se od njega ne treba lečiti i izbegavati ga, čak naprotiv...
Niko mu nije rekao da treba samo da pusti uže za spasavanje i pusti se da ga voda odnese negde tamo daleko dalje...
Niko mu nije rekao da će samo tako videti od kakvog je materijala sazdan i koje su njegove granice izdržljivosti...
Niko mu nije rekao da je time što se godinama uljuljkivao u neku takoreći sigurnost njegovog malog mesta,njegovih poznatih lica, je ustvari parazitirao,životario,da je na neki način umro,a da i sam nije bio svestan toga...
Zato ljudi kažite mu-beži beži dečače mili daleko,daleko odavde,ovo nije mesto za tvoj život,ti si ga odavno prerastao...
Beži,juri svoje snove,juri sebe svoju sreću i ne osvrći se za sobom,jer ovde više nema ničeg za tebe,jer nikada ga i nije bilo...
Beži,beži dečače mili daleko,daleko odavde....
Нема коментара:
Постави коментар
Hvala na ostavljenom komentaru