Onaj osećaj kada vam se ceo život dođađaju maltene iste stvari, isti događaji, sa istim osobama i kada sve to radite na isti način, a očekujete da vam rezultat bude drugačiji, a ma koliko se trudili dva i dva će uvek biti četiri i to je jedna večita konstanta...
Ipak umori se čovek tokom vremena dokazujući se stalno nekim ljudima, pokušavajući da u njihovim očima na silu poraste iako ga ti isti ljudi ne zarezuju ni za zrno maka...
Ne biti dobar ne znači automatski i da će ceo svet prema tebi biti dobar, jebiga prihvati to ili polako nestani, ono ja šta da ti radim...
Svi mi odrastamo, odnosno većina nas, sa pričom o dobru koje na kraju uvek večito prevlada, kako su u suštini ljudi dobri i kako ako smo mi dobri negde na kraju nas čeka ta zaslužena nagrada...
Pa ako strpljivo radiš i učiš na kraju tog procesa te čeka dobar posao, dobro plaćen i još pride i voljen sa tvoje strane...
Ako si dobar prema ljudima, ako im stalno činiš dobra, da oni će ti vratiti duplo...ili još bolje ako veruješ u onu bajku, koja se završava na "živeli su srećni do kraja života..." ćeš istu doživeti ono kad-tad...
Ipak ljudi su stoka i stalno gledaju neke svoje sitne interese, ako nekako spadaš u taj krug u kome će se nekako ovajditi, onda upadaš u konbinaciju, ako ne, onda možeš dubiti na glavi, ne oni te nikada neće primetiti...
I možeš se ti truditi godinama, možeš biti najbolji na svetu, jebote kako ne shvataš, pa problem je i u njima, a ne stalno i zauvek u tebi...
Pusti ih ko ih jebe, svako ima neku svoju priču, koja mu je namenjena, ti isti koji se tako oholo i bahato ponesu prema tebi će već koliko sutra doživeti još mnogo gore na svojoj koži...svakom prema zasluzi i niko neće biti nenamiren što se toga tiče...
A ti batali te nebitne likove, kako neko sa tobom tako i ti sa njima i ne moraš im poželeti sve najbolje, nemoraš im poželeti neku sreću, nemoraš ama baš ništa, živi i pusti te druge da žive kako već znaju, a neko već odozgo će se pobrinuti da se svi dugovi na ovom svetu naplate...
Jer provesti život mašući nekome stalno pred očima nekim očiglednim stvarima, dok taj neko je potpuno izgubljen u vremenu i prostoru samo od tebe čini jednu tužnu i depresivnu osobu, koja pati zbog nebitnih likova i nebitnih događaja...a uopšte ne mora tako biti...
Jer kad sve sabereš i oduzmeš na kraju ostaješ sam sa sobom i sa tom osobom moraš živeti do kraja života...njega zadovolji i njemu čini dobra, sve ostale osobe na ovoj planeti su samo prolazne i jako zamenjive i zašto se onda oko toga sekirati...
I kažeš onda tim nebitnim osobama gubite se zauvek iz mog života, potpuno ste mi nevažne, ja sam mnogo bolji od vas i sasvim mi je nevažno vaše mišljenje o meni...
A sudbina, Bog će već pronaći način da shvatiš i iskoristiš sve svoje potencijale na planeti Zemlji, a do tada veruj u to i budi strpljiv, jer sledeći svoj put na kraju ćeš doći do tog dugo željenog cilja.
Нема коментара:
Постави коментар
Hvala na ostavljenom komentaru