Neko mi je pre neki dan stavio opasku da su moji tekstovi suviše sa prizvukom politike,da im na neki nacin nije mesto ovde nego na blogu B92…
I ja bih se složio u potpunosti sa time,da se ne trebaju brkati babe i žabe,da "prljavi" obrisi tkz. političke realnosti ne moraju da zaprljaju baš svaki kutak…kažem složio bih se kad bi lokacija sa koje pišem,u kojoj živim bila Švajcarska,Finska,Nemačka…a ne Srbija.
Nisam ja za soluciju dva srbina,tri partije,tj da cela nacija bude jedan in live politički poligon…da svi sednemo,stavimo prst na čelo i glumimo neke velike mudrace…
Ali nisam ni za to da se svi pokrijemo ćebetom preko glave,i dopustimo šačici,evidentno nesposobnih,da nam do kraja unište ove naše živote,i ma kakvi oni bili,naši su,i mi sami moramo o njima odlučivati…
Jeste lepo je to pisati o cveću,poeziji,romantici…mislim pozdravljam sve koji uprkos svemu posmatraju svet kroz ružičaste naočare,i takvi su nam više potrebni u ovim sivkastim vremenima…ali za nas sirove realiste je malo teže govoriti o apstraktnim temama,dok ti stomak krči,a nad glavom ti visi hiljadu i jedan račun…
Neću sad o tome ko je kriv,to će u svakom slučaju presuditi istorija…i ako se vec treba svaliti krivica na nekoga,najrealnije je reci krivi smo svi mi!
Jer svako izabere način svog življenja,i svako plaća cenu takve odluke…živi kao bećar umrećes od ciroze jetre…
Jer meni je teško sa stanovišta ateiste prihvatiti stav po kome se treba u ovom"zemaljskom" životu mučiti,patiti,oskudevati u svemu materijalnom,da bi jednog dana time kupio kartu za raj i večito blagostanje…
Ko može da garantuje to večito blagostanje,da li postoji neki konkretan dokaz da je baš sve tako,kako je opisano u "svetim" knjigama,i da neće ovi koji su imućni na zemlji podmititi i božansku administraciju,a ovi siromašni opet izvisiti…jednom siromašan večito siromašan…
A šta ipak ako je taj fizički kraj i zaista definitivno kraj…pa zbog čega se onda žrtvovati,zbog čega taj jedini život protraćiti u nekim besmislenim samoodricanjema…
I je li onda sve politika,ako kažeš da živiš danas,a ne da robuješ nekim iluzionarnim mitovima…
Šta ti vredi umreti za neke promašene ideale,biti posthumno odlikovan,kad tebe više nema…
Tešiš se pamtiće te buduće generacije,tvoju žrtvu…a da li je baš tako,pa pogledaj našu istoriju unazad…
Jer jedino što je bitno je život,a ne neke apstraktne teorije…jer šta će ti neka teritorija kada na njoj nema ko da živi…
I moćni iluzionisti u tome vide svoju šansu,da još malo popune svoje bisage,jer oni nemaju skrupula,a vi se žrtvujte za njih…
Нема коментара:
Постави коментар
Hvala na ostavljenom komentaru